Piše:dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Napravio je niz putopisnih zapisa koji su ga prilikom sređivanja materijala uvjerili da taj svijet nepoznatih predjela može na traci da dobije sasvim drugajčiji život. Ali sve je to nepažnjom bilo uništeno, tako da je u nepovrat nestala i jedina sačinjena kopija.
To ga je, međutim, navelo da se filmu još više približi i da se početkom dvadesetih godina prošlog vijeka upusti u nove poduhvate kojima više nije bio cilj samo otkrivanje nepoznatih krajeva, već prije svega stvaranje filmskih dokumenata o životu i samoj prirodi. Vremenom je došao do saznanja da film može da se poistovjeti sa realnošću i da se iz događaja koji život čine da formirati kompozicija koja će biti sadržajnija, složenija i efektnija od golog posmatranja svakodnevnih zbivanja. Ako kamera dođe u poziciju ne samo da posmatra prizore već da ih i odabira i nameće kao važne utiske, postaće ne samo određeni pogled u realni svijet nego i više – autentičnost koja se sasvim približava umjetničkoj istini.
Između nje i života ne bi trebalo da postoji dvojstvo, a kamera je tu da, uklanja sve nesporazume kako bi i sama postala učesnik i svjedok realnih događaja. Po Flaertiju, to je nešto sasvim drugo od onog u filmskim studijama, gdje postoje predrasude prema realizmu, određeni teatralizovni manir u dočaravanju iluzije i aranžiranju istine.
Flaerti, međutim, nikad nije bio protiv filmske iluzije niti različitih formi izraza, ali je vjerovao da se najviše može postići u domenu prave poezije ako se inspirišemo realnim zbivanjima i autentičnim materijalom. Zašto toliko vremena posvećivati rekonstrukcijama života kada sve to možemo da nađemo u prirodi i među samim Ijudima. Uz to je vjerovao da stvari uhvaćene u svom pravom, realnom prostoru imaju atmosferu, proporcije i da im se uvijek lako raspoznaje identitet. To se isto odnosi i na same ljude i glumce.
Ta povezanost emocija u prostoru je redovno delikatnija, ali i složenija, spontanija i izvornija, pa se kroz njih može dobiti potpunija slika svijeta za koju su vezani. Naravno, sva ova saznanja nisu došla odjednom i ona su se izoštravala vremenom, posebno tokom dvadeset i prve i dvadeset i druge godine. Uspio je da zainteresuje poslovnu korporaciju Revillon Freres da učestvuje u finansiranju njegove nove ekspedicije sjeverno od Kvibeka do Ungave. Na tom prostoru proveo je šesnaest mesjeci nastojeći da snimi film o životu Esikima.
Mada je i u svojim prvim filmskim zabilješkama bilježio detalje iz njihovog života nije želio unaprijed da napiše čvrst scenario koji će se samo ilustrovati u prirodnom ambijentu. Više su to bile teme koje je želio da detaljnije prouči i problemi koje je trebalo osvijetliti u ovoj surovoj divljini — kako se Ijudi bore sa prirodom i da li u toj surovosti mogu da budu srećni? Kakav je njihov lični doživljaj ovog neobičnog surovog svijeta? O čemu misle i šta žele? Kako se ponašaju u svom intimnom životu? Kakav im je odnos prema civilizaciji? Za neke je i to bilo dovoljno da ovakav poduhvat postovjete sa onim starim rekonstrukcijama aktuelnih događaja koje su vršene prije prvog rata. Veličanstvena scena u kojoj Eskimi prostiru štavljene kože od polarnih lisica, na kojima se igra nago bezbrižno dijete, dok Nanuk oprezno, ručno navija stari gramofon i sluša muziku, a ostali u čudu gledju!
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.